Udruga Domine odlučno demantira tvrdnje iznesene na 8. tematskoj sjednici Splitsko-dalmatinske županije, održanoj 18. svibnja 2026. godine, prema kojima u Republici Hrvatskoj “ne postoji zakonsko uporište” za osnivanje kriznog centra sa smještajem za žene žrtve nasilja te da bi “prvo trebalo mijenjati zakone”.
Takve tvrdnje nisu točne.
Postojeći pravni okvir Republike Hrvatske već danas omogućuje osnivanje i rad kriznog centra za žene žrtve nasilja i njihovu djecu, uključujući krizni i privremeni smještaj, savjetovalište, psihosocijalnu podršku, krizne intervencije i druge specijalizirane socijalne usluge. Zakonska osnova za takav centar postoji u Zakonu o socijalnoj skrbi, Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji, podzakonskim aktima koji uređuju pružanje socijalnih usluga, kao i u međunarodnim obvezama Republike Hrvatske. Otvaranje kriznih centara za žrtve seksualnog nasilja jedan je od prioritetnih preporuka Vijeća Europe i GREVIO odbora Hrvatskoj.
Nije točno da pravni okvir ne postoji. On postoji. Ono što očito nedostaje nisu zakoni, nego politička volja, institucionalna odgovornost i osnovno razumijevanje problema nasilja nad ženama.
Posebno zabrinjava da se u javnoj raspravi o zaštiti žena i djece žrtava nasilja iznose tvrdnje koje pokazuju ozbiljno nepoznavanje zakonskog i institucionalnog okvira. Još je zabrinjavajuće da se takve netočne tvrdnje koriste kao izgovor za odgađanje uspostave usluge koja je ženama i djeci u Splitu i Splitsko-dalmatinskoj županiji nužno potrebna.
U kontekstu Nacionalnog plana zaštite od nasilja nad ženama i nasilja u obitelji za razdoblje do 2029. godine i Akcijskog plana za njegovu provedbu do kraja 2026. godine, minimalna proračunska izdvajanja Splitsko-dalmatinske županije za zaštitu žena i djece žrtava nasilja ne mogu se smatrati ozbiljnom javnom politikom. Ona su, naprotiv, pokazatelj da Županija problem nasilja nad ženama formalno priznaje, ali ga financijski i provedbeno tretira kao rubno pitanje.
Minimalna izdvajanja za zaštitu žena i djece žrtava nasilja nisu administrativni detalj. Ona su politička poruka. A ta poruka je porazna: u županiji u kojoj se o nasilju nad ženama raspravlja uglavnom nakon tragedija, sredstva za zaštitu žrtava i dalje ostaju simbolična.
Takav pristup u praksi znači ignoriranje nacionalnih strateških obveza, stvarnih potreba žrtava i ozbiljnosti problema nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Splitsko-dalmatinska županija time se svrstava među one županije koje najslabije prepoznaju da zaštita žena i djece žrtava nasilja nije pitanje dobre volje, nego javna obveza.
Zato posebno čudi razina nepoznavanja problematike kod onih koji bi morali planirati usluge, osiguravati sredstva i donositi odgovorne odluke. Ne može se istodobno govoriti o brizi za obitelj, sigurnost i zajednicu, a pritom ne poznavati osnovne zakonske mogućnosti za zaštitu žena i djece koje preživljavaju nasilje.
Udruga Domine smatra neodgovornim javno tvrditi da zakonski okvir za krizni centar sa smještajem ne postoji. Takve izjave su netočne, štetne i politički opasne jer obeshrabruju razvoj nužno potrebnih usluga i prikrivaju stvarni problem: izostanak odluke da se postojeći zakonski okvir napokon primijeni.
Pitanje, dakle, nije postoji li zakonsko uporište. Ono postoji.
Pitanje je postoji li politička volja da se postojeći zakoni, međunarodne obveze, nacionalne strategije i javna sredstva konačno stave u funkciju stvarne zaštite žena i djece žrtava nasilja u Splitu i Splitsko-dalmatinskoj županiji.
Žene koje trpe nasilje ne mogu čekati da institucije tek naknadno nauče ono što bi već morale znati. Sustav zaštite mora postojati sada.
Zakonska pojašnjenja
Zakonska osnova za osnivanje kriznog centra sa smještajem za žene žrtve nasilja i njihovu djecu već postoji u važećem pravnom okviru Republike Hrvatske.
Zakon o socijalnoj skrbi u članku 70. propisuje da socijalne usluge obuhvaćaju aktivnosti namijenjene prepoznavanju, sprječavanju i rješavanju problema i poteškoća pojedinaca i obitelji te poboljšanju kvalitete njihova života u zajednici. Članak 71. istog Zakona među socijalnim uslugama navodi, između ostaloga, savjetovanje, psihosocijalno savjetovanje, psihosocijalni tretman radi prevencije nasilničkog ponašanja, psihosocijalnu podršku, boravak, organizirano stanovanje i smještaj.
Članak 109. Zakona o socijalnoj skrbi propisuje da je smještaj usluga kojom se korisniku osigurava intenzivna skrb i zadovoljavanje osnovnih životnih potreba kada to nije moguće osigurati u obitelji i pružanjem drugih socijalnih usluga. Članak 111. propisuje da uslugu smještaja pruža dom socijalne skrbi i drugi ovlašteni pružatelji usluga.
Članak 112. Zakona o socijalnoj skrbi izričito uređuje uslugu smještaja u kriznim situacijama. U istom se članku propisuje da su krizne situacije one u kojima je ugrožen život, zdravlje ili dobrobit osobe, a pravo na uslugu smještaja u kriznim situacijama izričito se priznaje i žrtvi obiteljskog nasilja. Članak 113. propisuje da smještaj u kriznim situacijama može trajati najdulje do šest mjeseci, a iznimno do godinu dana kada je riječ, među ostalima, o žrtvi obiteljskog nasilja.
Članak 162. Zakona o socijalnoj skrbi propisuje da djelatnost socijalne skrbi mogu obavljati ustanove socijalne skrbi, jedinice lokalne i područne odnosno regionalne samouprave, udruge, vjerske zajednice, druge pravne osobe, obrtnici i udomiteljske obitelji. Članak 163. dodatno propisuje mjerila za pružanje socijalnih usluga, uključujući prostor, opremu, stručne i druge radnike te sadržaj, opseg i način pružanja usluga.
Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji dodatno potvrđuje prava žrtava. Članak 4. propisuje da su sva tijela koja postupaju povodom nasilja u obitelji dužna postupati hitno. Članak 5. propisuje posebno obzirno postupanje prema žrtvi i obvezu skrbi o njezinim pravima. Članak 6. žrtvi jamči pravo na lako dostupan, povjerljiv i besplatan pristup službama za potporu, pravo na djelotvornu psihološku i drugu stručnu pomoć i potporu, zaštitu od zastrašivanja i odmazde, pratnju osobe od povjerenja te pravo na smještaj u odgovarajuću ustanovu sukladno posebnom zakonu.
Republika Hrvatska donijela je i Nacionalni plan zaštite od nasilja nad ženama i nasilja u obitelji za razdoblje do 2029. godine te Akcijski plan za provedbu Nacionalnog plana do kraja 2026. godine. Odluka o njihovu donošenju objavljena je u Narodnim novinama, a Vlada Republike Hrvatske zadužila je nadležno ministarstvo da o donošenju odluke izvijesti sva tijela uključena u provedbu Nacionalnog plana i Akcijskog plana.
Prema tome, zakon ne mora koristiti izraz “krizni centar” da bi omogućio usluge koje takav centar pruža. Isto vrijedi i za izraz “sigurna kuća”. Ključno je da postoje zakonom predviđene usluge: savjetovanje, psihosocijalna podrška, krizna intervencija, smještaj i zaštita žrtava nasilja. A one postoje.
Zato je tvrdnja da za krizni centar sa smještajem “ne postoji zakonsko uporište” netočna. To nije pravni problem. To je politička odluka.
