Bosanska 4, 21 000 Split, Croatia
tel. +385 21 537 272
tel. +385 21 344 688
fax. +385 21 531 722
email: domine@domine.hr
Zagrebačka banka: 2360000-1101679303

Povijest žena Splita i Dalmacije

Izložba

1. Ana Roje (1909-1991)

Ana Roje svjetski priznata balerina, pedagoginja i koreografkinja, jedna je od najvećih hrvatskih umjetnica svih vremena. Rodila se u Splitu 1909. godine. Usavršavala se u Londonu. Nakon ostvarene karijere u inozemstvu sa suprugom Oskarom Harmošem vraća se u Hrvatsku. Od 1941. do 1953. s prekidima, zajedno sa suprugom vodila je splitski, pa potom zagrebački balet. 1942. snima i film „Barok u Hrvatskoj“ u režiji Oktavijana Miletića. Bila je primabalerina u Zagrebu i Beogradu. S baletnom trupom Ballets Russes de Monte Carlo zajedno sa suprugom nastupala je po Europi, Aziji, Australiji... Godine 1953. je osnovala Međunarodnu baletnu školu u Kaštel Kambelovcu. Nakon toga odlazi u Ameriku, gdje održava stručne tečajeve o pedagogiji Lagata, i gdje još ima baletnih škola nazvanih po njoj. Potkraj života vraća se u Split i Dalmaciju. Dobila je mnoge nagrade, između ostalih, zajedno sa suprugom 1978., nagradu „Vladimir Nazor“ za životno djelo. Ana Roje umrla je u Šibeniku, u 82 godini života.

 

2. Cata Dujšin Ribar (1897 – 1994)

Cata Dujšin Ribar, slikarica i pjesnikinja, u hrvatskoj kulturi i javnom životu bila je prisutna gotovo cijelo stoljeće. Rođena je u Trogiru u obitelji Gattin. Djetinjstvo je provela u Kotoru gdje je završila tri razreda Trgovačke akademije, a u Zagrebu je nastavila umjetničko školovanje. Učila je kod Emanuela Vidovića (Split 1915.); kod Vladimira Becića, na Umjetničkoj akademiji( Zagreb, 1924-1925.), te na Kraljevskoj višoj školi za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu (od 1917.-1921). Usavršavala se u Parizu i Londonu. Radila je kao restauratorica u Galeriji umjetnina u Splitu. Slikala je dalmatinske krajolike i portrete s lirskim ili dramatskim obilježjem. Izlagala je u Londonu, Veneciji, New Yorku, Washingtonu, Pragu, Ljubljani, Beogradu, Glasgowu, Zagrebu... Kao književnica izdala je i zbirke pjesama: „Rastanci bez rastanka“, 1971.,Iz kamene jeke“, 1975. i „Lirika“, 1983. Svoj stan u Demetrovoj 3, poklonila je 1976.god. gradu Zagrebu. Rodnom Trogiru 1978. darovala je svoja djela od kojih je u Muzeju grada Trogira formirana Galerija Cate Dujšin Ribar.


3. Anka Berus ( 1903 – 1981) – provjeriti godine!

Anka Berus, prva žena ministrica u Vladi Hrvatske nakon Drugog svjetskog rata. Funkciju ministrice financija obnašala je od 1945-1953. Nakon toga do 60-tih godina bila je članica savezne vlade tadašnje države. Rođena u Splitu u obitelji Žnidaršić. Srednju školu završila je u Splitu. Studirala je u Ljubljani odakle se vratila 1926. Predavala je u splitskoj Realnoj gimnaziji. Poznata je po svojoj borbi za radnička prava, a mnogi splitski gimnazijalci pamtili su je kao profesoricu na početku čijih se satova nisu morali moliti.  Zbog svoga ilegalnog rada i članstva u tadašnjoj Komunističkoj partiji dva puta je zatvarana (u Požarevcu i Lepoglavi). U radničkom pokretu radila je na okupljanju žena Splita i zahtijevala za žene pravo glasa i druga građanska prava. Borila se u partizanima od 1942., zbog čega je proglašena jednom od 18 narodnih heroina Hrvatske. Umrla je u Zagrebu, gradu koji ju je 1980. proglasio počasnom građankom.


4. Dika Marjanović Radica (1892 – 1984)

Dika Marjanović Radica, žena koja je sačuvala kulinarsku tradiciju i narodnu baštinu dalmatinske kuhinje, jedna od naših najpoznatijih kuharica. Rođena je u Velom Varošu u Splitu. Završila je za učiteljicu domaćinske škole i dugo godina predavala mladim djevojkama u Splitu, Sinju i drugim mjestima Dalmacije. Održavala je tečajeve kuhanja svima, starima i mladima diljem Dalmacije – na otocima, u priobalju i u selima Dalmatinske zagore. Pri tom je ustrajno prikupljala recepte željna da sačuva od zaborava bogatu gurmansku baštinu i da svoje znanje nesebično prenese drugima. Prikupljene recepte objavila je u dvije knjige „Dalmatinska kuharica“ (1939) i „Praktična kuharica“ (1944). Svaki recept zapisan u „Dalmatinskoj kuhinji“ je osobno iskušala. Upravo je njezina „Dalmatinska kuhinja“ postala nezaobilazno štivo mnogih kuharica i kuhara, obavezni dio dote generacija dalmatinskih nevjesti, a mnoge su bake i mame po ovoj kuharici naučile kuhati. Knjiga je od prvog izdanja 1939. u šest desetljeća tiskana u još 10-tak izdanja. Zahvaljujemo se gospođi Diki Hrnjak Radica na pruženoj podršci i pomoći pri istraživanju života i djela njezine tete Dike Marjanović Radica.

 

5. Aida Koludrović (1886 – 1976)
Aida Koludrović, znanstvenica, etnologinja i prevoditeljica. Bila je prva ravnateljica Etnografskog muzeja u Splitu (1946 -1959). Godinama je precrtavala uzorke veza s dalmatinskih ženskih marama po kojima su se radili ukrasi na košuljama i haljinama modernog kroja, čitala je stručnu literaturu, stare tekstove, a od 1936. godine piše stručno-popularne radove o etnografskoj građi. Aida Koludrović je bila samouka znanstvenica. Usvajala je etnografska i etnološka znanja i vještine iz entuzijazma i ljubavi. Tečno je govorila pet svjetskih jezika - ruski, francuski, engleski, njemački i talijanski, a s francuskog jezika je i prevodila. Bila je vrlo sistematična i pedantna, do u detalje je istraživala i proučavala. Obnovila je nakon sedamnaest godina predratnu izdavačku djelatnost muzeja te je izdala dvije knjige:„Ženske varoške nošnje u sjevernoj i srednjoj Dalmaciji“,1954-te i „Vrlika“,1956-te.  Bila je prava etnologinja sa znanstvenim interesom. Zahvaljujemo se Etnografskom muzeju grada Splita na ustupljenoj građi i dokumentaciji o životu i djelu Aide Koludrović.

 

6. Bira (15.-16. stoljeće)

Bira, sestra Marka Marulića, spominje se kao jedna od prvih obrazovanih koludrica. Pravo joj je ime bilo Elvira plemenita Pecenić-Marulić. Prezrela je bračnu zajednicu i živjela u benediktinskom samostanu „u zidinama“ Svetog Arnira pokraj sjevernih zidina Dioklecijanove palače. Brat Marko Marulić je njoj i njenim sukoludricama posvetio svoja mnoga djela. Pisao ih je vlastoručno za zabavu koludricama na hrvatskom jeziku - jer su sestre poznavale samo domaći jezik. Neka od njih su šaljivo-satirične pjesme: „Anka satira“ i “Spovid koludric od sedam smrtnih grihov“. Oporučno joj je ostavio svoj srebrni sat koji je dobio od hrvatskog bana i biskupa Petra Berislavića i Evanđelje koje je vlastoručno oslikao. Kao moguća godina smrt navodi se 1514. Zahvaljujemo se Muzeju grada Splita na ustupljenoj građi i dokumentaciji o životu i djelu Bire, Elvire Pecenić-Marulić.

 

7. Tina Morpurgo (1907-1943)

Tina Morpurgo bila je mlada slikarica iz poznate splitske židovske obitelji. Slikarstvo je učila privatno u Splitu, Italiji i Njemačkoj. Slikala je pejzaže splitske okolice i mrtvu prirodu. Radila je u realističnom stilu. U svom je radu uspjela ostvariti određene lirske ugođaje i pokazivala nesvakidašnji talent koji se može vidjeti na njenim malobrojnim sačuvanim slikama. Među sačuvanim djelima se ističe njen autoportret. Prvu izložbu je priredila u tada novo otvorenom salonu palače Geremia 1931. godine. Priredila je i nekoliko prodajnih izložbi. Svoj mladi život je završila u 36-tog godini u logoru Jajinci, kao žrtva holokausta. Zahvaljujemo se Židovskoj općini u Splitu i Nenadu Morpurgo na podršci i pomoći u prikupljanju podataka o životu i djelu Tine Morpurgo.

 

 

8. Marija Monterisi (1900-1983)

Marija Monterisi, jedna je od prvih splitskih poduzetnica, vlasnica dviju parfumerija pred II. svjetski rat. Rođena je u Splitu, u obitelji Popović. Završila je Trgovačku školu. Udala se 1920. za Antonia Monterisi, radiotelegrafistu i imali su dvoje djece. Uskoro je u Šubićevoj ulici otvorila parfumeriju-galanteriju “Venus“. Nakon više godina uspješnog rada otvorila je još jednu trgovinu u Bosanskoj ulici „Parfumeriju Monterisi“.  Mnogim ondašnjim Splićanima je dugo ostala u sjećanju elegantna Marijina figura kako uvijek dotjerana stoji na vratima svojih parfumerija i promatra prolaznike. Godine 1940. umro joj je suprug. Tijekom Drugog svjetskog rata pomagala je oslobodilački pokret. Godine 1946. konfiscirane su joj parfumerije pa se odselila u Trst i zaposlila kod veletrgovca D. Kozulicha za kojeg se kasnije i udala. Nakon što je opet ostala udovica, otvorila je zlatarsku trgovinu u Trstu. Njezin poduzetnički duh i ustrajnost nikada je nisu napuštali. Umrla je u Padovi, u koju se preselila nakon umirovljenja. Zahvaljujemo se gospodinu Josipu Monterisi na pomoći i podršci pri istraživanju i prikupljanju podataka o životu njegove bake Marije Monterisi.


9. Asja Kisić (1914 -1996)

Asja Kisić, splitska kazališna i filmska glumica koja je svojim ulogama i nastupima proslavila Split i Splićanke. Rodila se u Zadru, a većinu svoje glumačke karijere ostvarila je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu. Neki je stariji Splićani još pamte po njezinim kazališnim izvedbama poput Palmine u Libru Marka Uvodića Splićanina. Glumila je u filmovima „Palma među palmama“(1967) „Gravitacija ili fantastična mladost činovnika Borisa Horvata“ (1968) i „Servantes iz Malog Mista“ (1982). Ipak, ostala je zapamćena njena legendarna uloga u Smojinom „Malom mistu“(1970), Bepine, žene koja je suprotno običajima vremena živjela u izvanbračnoj zajednici, odlučna da se izbori za ljubav onakvu kakvu je priželjkivala i u koju je vjerovala. „Luiđi, a kad ćeš me odvest prid oltar?“, samo je jedna od antologijskih Bepininih rečenica, a ljubav Bepine i doktora Luiđija odavna je prerasla kadrove „ Našeg maloga mista“. Glumica Asja Kisić umrla je u Splitu, u 82. godini života.


10. Vinka Šperac (1843 – 1923)

Vinka Šperac, književnica, novinarka, prevoditeljica i feministica. Rođena je u Solinu. Kao vrlo mlada otišla je od kuće i udajom za konta Vattu iz Pirana nastavila svoj život u Italiji. Nakon smrti prvog supruga udaje se za ing. Vespasiana Bignanija. Talijanska književnost poznaje je kao književnicu Beatrice Speraz, koja je objavljivala svoja brojna književna i druga ostvarenja pod muškim pseudonimom Bruno Sperani. Vinka Šperac bila je za svoje doba iznimno emancipirana žena, koja je vatreno zahtijevala za žene pravo glasa, obrazovanje, i jednake plaće. Posebno je zapažen njezin članak u kojem traži jednaka prava i uvažavanje za talijanske slikarice (Le Pittrici /Slikarice, Milano 1907) Uz prevoditeljsku i novinarsku karijeru izuzetno je bogat njezin književni opus. Pisala je brojne novele, pripovijetke i romane (više od 20 objavljenih naslova). Nije nam poznato da li postoji prijevod njezinih djela na hrvatski jezik. Umrla je u Milanu u 80. godini života.

 

11. Prisca i Valerija (4. st.? – 314/315.)

pogubljene u borbi za vlast od strane jednog od Dioklecijanovih nasljednika Licinija. Pricsa i Valerija, žena i kći rimskog cara Dioklecijana. O njihovom životu ostalo je malo zapisanih podataka. Prema nekima stradale su u progonu kao kršćanke, a po drugima tek su žrtve političkih previranja, ubijene da bi se naškodilo samom Dioklecijanu. Prema zapisima retoričara Laktancija (O smrti progonitelja, De mortibus persecutorum XLVIII) Prisca se uputila u Solun da bi bila pri pomoći svojoj kćerki Valeriji, čiji je suprug Dioklecijanov suvladar Galerije, August, bio na samrti. Zajedno su proganjane i ubijene. Ubrzo nakon smrti Prisce i Valerije u svojoj palači u Splitu umro je shrvan tugom Dioklecijan. Valerija, koja je imala titulu Auguste bila je jedna od najvećih žena kasne antike, a obje su bile žene izvanrednih moralnih vrijednosti i čvrstog karaktera. (Nenad Cambi, Žene na raskrižju ideologije, Split, 2007) Ako prihvatimo činjenicu da je car Dioklecijan bio prvi Splićanin, onda nema dvojbe da su Prisca i Valerija bile prve Splićanke.

 

 

12. Vinka Bulić (1884 -1965)

Vinka Bulić, novinarka, publicistkinja, feministica, jedna od osnivačica feminističkog Ženskog pokreta u Splitu. Rodila se u Solinu u poznatoj obitelji Šperac. Bila je vrsna kroničarka svoga vremena i novinarka splitskog dnevnika koji je izlazio između dva svjetska rata „Novo doba“. Po zanimanju bila je kućanica, ali je njezi rad i široki raspon interesa i društvene aktivnosti daleko premašio interese kućanice. Jedna je od osnivačica feminističkog Ženskog pokreta u Splitu, u veljači 1926. Zajedno s dr. Jelkom Perić sudjelovala je u radu Međunarodne feminističke alijanse u Pragu 1927. Osim u „Novom dobu“, pisala je u „Hrvatskom dnevniku“, „Hrvatskoj reviji“ i drugim časopisima. Posebno je važan njezin tekst „Splitske žene“, objavljen 1927. u časopisu „Nova Evropa“ u Zagrebu u kojem piše o ženskoj prošlosti grada Splita. Bila je planinarka i bavila se humanitarnim radom, skupljajući pomoć posebno za siromašnu djecu splitske Zagore. Vinka Bulić umrla je u Splitu 1965. godine. Zahvaljujemo se gospođi Larisi Bulić Šerbo na pomoći i ustupanju građe i dokumenata o životu i djelu njezine prabake Vinke Bulić.

 

13. Zdravka Krstulović (1940 – 2003=

Zdravka Krstulović, proslavljena splitska filmska, televizijska i kazališna glumica. Gledatelji je naviše pamte po ulozi Anđe Vlajne u „Našem malom mistu“ i Violete u „Velom mistu“, proslavljenim TV serijama snimanim po scenariju Miljenka Smoje. Rodila se u Splitu, u blizini splitskog Hrvatskog narodnog kazališta. Već u mladim danima bavi se baletom, operom i glumom. HNK Split postao joj je matična kazališna kuća nakon što je 1965. završila Akademiju dramskih umjetnosti. U vremenu od 1965. do 1993. snimila je devet filmova. Hrvatski filmski časopis 2005. svrstao ju je među 20 najboljih hrvatskih filmskih glumica. Splitska kazališna publika pamti je po iznimnim glumačkim ostvarenjima. U HNK Split nastupa u vremenu od 1965. do 1971. te ponovo od 1978. do 1999. kada joj je nakon posljednje uloge u predstavi „Buzdo“ na Splitskom ljetu dijagnosticirana Alzmeimerova bolest. Četiri godine nakon toga umire u Varaždinu, u Dom socijalne skrbi za starije i nemoćne osobe, već pomalo zaboravljena. Za svoja umjetnička ostvarenja nagrađena je brojnim nagradama, između ostalih nagradu „Emanuel Vidović“ u području umjetnosti i glume.


 

14. Majda Radić Dešpalj (1933 -1984)

Majda Radić Dešpalj, mezzosopranistica, prvakinja opere HNK, jedna od najdarovitijih opernih pjevačica u razdoblju nakon II. svjetskog rata. Rodila se u Šibeniku, gdje je učila pjevanje kod glazbenog pedagoga Bruna Belamarića. Studij pjevanja nastavlja u Zagrebu 1952. kod profesora Miroslava Lunzera, te na Muzičkoj akademiji kod Lava Vrbanića. Već kao studentica počela je nastupati u zagrebačkoj Operi, čija članica postaje 1959. Njezin glas imao je boju mezzosoprana, veliki raspon, sjajne visine i koloraturnu tehniku soprana. Nastupala je u brojnim operama i koncertima od kojih su ostale zapamćene njene uloge Cherubina u Figarovom piru, na Dubrovačkim ljetnim igrama 1967, Ebole u Don Carlosu, Marine u Borisu Godunovu, Carmen, Azusene u Trubaduru i brojne druge. Sa Zagrebačkom operom nastupala je u Japanu, Berlinu, Rusiji, Parizu, a sedamdesetih godina je nastavila opernu i koncertnu karijeru u SAD-u. Nakon povratka iz Sjedinjenih Američkih država 1978. karijeru nastavlja u matičnoj kazališnoj kući u Zagrebu. Za interpretaciju Dalile u operi Samson i Dalila, 1967. dobila je nagradu „Milka Trnina“. Nakon njezine smrti ostalo je zapisano da je prerano, u 51. godini umrla „prvakinja opere koja je osvajala podjednako ljepotom svog glasa, dramskom izražajnošću i iskričavim temperamentom“ (Večernji list, 15.11.1984) Zahvaljujemo se gospođi Sonji Bjelančić na pomoći i ustupanju građe i dokumenata o životu i djelu njezine sestre Majde Radić Dešpalj.

 

Ženski pokret u Splitu između dva svjetska rata

Prva značajnija organizacija žena, Ženska narodna zadruga osnovana je u Splitu već 1918. godine. Njena predsjednica bila joj je Maja Čulić. Nakon njezine ostavke u srpnju 1920. za predsjednicu je izabrana Ecija Duboković. Unutar zadruge djelovale su brojne sekcije poput Prosvjetne, Humanitarne sa Savjetovalištem, Zabavne. U veljači 1926. u Splitu je osnovan Ženski pokret, koji je djelovao na području čitave tadašnje države i imao sjedište u Beogradu.Dvije su splitske feministkinje iz toga vremena dr. Jelka Perić i Vinka Bulić, novinarka Novog doba sudjelovale na međunarodnom skupu feministica u Pragu 1927. te o tome izvijestile čitateljstvo Novog doba. Novo doba pisalo je i o međunarodnom feminističkom skupu u Dubrovniku, 1936. godine. Osim Ženske narodne zadruge i Ženskog pokreta u Splitu su djelovale i druge ženske organizacije poput Ženskog hrvatskog katoličkog društva Danica, Hrvatske žene i Hrvatskog srca. U listopadu 1927. održan je javni skup žena na kojem su zahtijevale pravo glasa, a 1935, u kinu Sirius, žene su zahtijevale svoja radnička prava i pravo glasa. Nakon II. svjetskog rata feministički pokret nestaje i utapa se u socijalističkoj uravnilovci. Prošlo je gotovo više od 70 godina prije nego je ženski pokret i feminizam ponovo postao dio splitske svakodnevnice.

 



 

print pdf mail