Bosanska 4, 21 000 Split, Croatia
tel. +385 21 537 272
tel. +385 21 344 688
fax. +385 21 531 722
email: domine@domine.hr
Zagrebačka banka: 2360000-1101679303

Bruno Sperani

Priča prva: Vinka Šperac - Bruno Sperani

Bruno Sperani, pravim imenom Vinka Šperac rodila se 1843. godine u Solinu. Otac Marin, bio je najstariji sin solinskog glavara Petra Šperca, a majka, Talijanka iz Pirana. Ime joj nismo doznale.
Marin Šperac je bio poduzetnog duha i zaljubljenik u konje, po koje je često odlazio brodom u Italiju. Za jednog nevremena sklonio se u Piranu, u obitelji conte Vatta. Zaljubio se u njegovu kćer jedinicu i ubrzo su se vjenčali. U Solinu im se rodila kćer Vinka, Vice, nazvana tako po svojoj baki, Kaštelanki Vici Svetinčić.
Njegova žena međutim nije se nikako mogla naučiti na život u Solinu, te kad se razboljela od malarije, s malom Vinkom vratila se u Piran i tamo ubrzo umrla.
Djevojčica je polako zaboravljala Solin i dane provedene u Dalmaciji, u koju se nikad više nije vratila.
Ta „mala Vice Solinka“, kako je u svojim obiteljskim memoarima naziva njena daljnja, a opet po mnogo čemu bliska rođakinja, Vinka Bulić, umrla je 1923. u Milanu, kao novinarka, prevoditeljica i književnica pod muškim pseudonimom Bruno Sperani.
Svoje dane provedene u Solinu opisala je Vinka Šperac u knjizi „Ricordi della mia infanzia in Dalmatia“ (Sjećanja a na moje djetinjstvo u Dalmaciji).
Podatke o životu i djelu Vinke Šperac prikupila je i zabilježila Vinka Bulić. Osvrćući se na njezina sjećanja na djetinjstvo provedeno u Solinu, ona bilježi:
„..Oca se spominje kao strastvenog lovca koji se verao po brdima i planinama pa stalno donoseći kući prepelice, zečeve, jarebice i divlje patke. Jasno se sjeća babe koja je bila Kaštelanka pa i njoj maloj darovala potpunu kaštelansku narodnu nošnju, sa nafaldanom suknjicom, baršunastim kurtinom i fino izvezenim svilenim rupcem. Ukras su bila srebrna mala puca i mali srebrni kosirić, nožice i medalja što joj je visjelo o pojasu. A živa uspomena na tu nošnju ostala joj je valjda stoga što je tako svečano odjevena vozila se sa djedom, babom i roditeljima na neko vjenčanje u Kaštela gdje se plesalo i pirovalo do kasno u noć.“..
Tužna zbog majčine prerane smrti i svjesna razlika između dviju nacija i različitih kultura u svojim sjećanjima na djetinjstvo u Dalmaciji, Vinka Šperac piše:
„..Žalosno je biti plod ujedinjenih dviju rasa koje nimalo ne naliče, a k tome se i ne ljube; cio sam život osjećala u sebi ovo razmimolaženje.“
Na kraju iste knjige spisateljica se tužna sjeća svog rastanka s Dalmacijom:
„Zbogom, zbogom, ...mahala sam s palube djedu. Noć se spuštala, a brod je izlazio iz luke. Sve ono što sam ljubila, sve ono što je za mene bio čitav svijet zastre se preda mnom i izgubi svaki obris. Svega nestane, sve se raspline...za uvijek...“
(prijevod Vinka Bulić).
Preselivši se u Piran mala Vice postala je Bice, Beatrice ili Vicenza Speraz. Kao mladu djevojku udali su je za dosta starijeg bogatog čovjeka, izvjesnog de Franceschi-a s kojim je imala dvije kćeri (Gilda i Nani). Taj brak joj sigurno nije bio po volji i avanturističkog, poduzetnog duha, kakva je bila, a koji mora da je naslijedila od oca, odlučila je prekinuti tu neprirodnu, njoj nametnutu vezu. Bila je to vrlo hrabra odluka s obzirom na vrijeme u kojem je živjela.
Ostavila je muža, bogatstvo i dvoje djece i otisnula se u Milano, gdje je kao spisateljica i novinarka sama zarađivala za život i uzdržavala se. Uskoro se ponovo udala. Njezin drugi muž bio je Vespasiano Bignami, talijanski slikar i osnivač milanskog društva slikara „Famiglia artistica“. Za života bio je poznat pod nazivom „il nonno degli artisti“(djeda svih umjetnika).
Zapravo je Bruno Sperani bila odlučna žena, koja je živjela izvan duha svog vremena, prepunog malograđanskih predrasuda. Obrazovana i nadarena, na vlastitom je iskustvu osjetila društvenu nepravdu prema ženi. Bila je emancipirana i javno, kroz svoje novinarske i književne radove zagovarala je pravo glasa i druga građanska prava za žene, te pravo na obrazovanje i jednaku plaću za isti rad.
Možemo zaključiti da je u svom javnom djelovanju i odnosu prema ženskom pitanju bila sljedbenica sufražetkinja i pripadnica prvog vala feminizma.
Njezin život odrazio se i na njezine romane i novele i novinske članke u kojima je često sadržana borba protiv čvrstih društvenih predrasuda. To je najizraženije u romanu „Nell'ingranaggio“(Među zupčanicima). U zupcima društvenog lanca sve ide prema određenom cilju i onaj/ona tko prekine taj točak kretanja – prekida i svoj vlastiti život i „ispada iz igre“.
U novinskom članku „Le pittrici“ (Slikarice) zahtjeva jednaki društveni tretman za slikarice kao i za talijanske slikare.
Kao njezino najbolje djelo spominje se roman „Numeri e sogni“(Brojevi i snovi) u kojem opisuje mladost jednog slikara u vječnoj borbi za preživljavanje kojeg na životu održava jedino ljubav prema slikarstvu i umjetnosti. Psihološka pristup i analiza prisutna je inače u svim njezinim djelima.
Bruno Sperani u talijanskoj književnosti se počinje javljati sedamdesetih godina 19. stoljeća. U to vrijeme na književnoj sceni jača ženski književni pokret koji su predvodile Matilda Serao, Victoria Aganoor, Anna Neera, Ida Baccini, a kojem je i sama Vinka Šperac pripadala, odabravši muški pseudonim Bruno Sperani pod kojim je objavljivala.
Pisala je novinske članke i prijevode s njemačkog, te je za života objavila više od 20 romana i 10 novela. Neka su njezina djela već za njenog života prevođena na francuski i češki. Nije nam poznato da postoji neki prijevod na hrvatski.
Svjesna svoje teške borbe u patrijarhalnom društvu i u svijetu umjetnosti koji je u to doba pripadao isključivo muškarcima prepoznala je „egoizam muškaraca“ kao jednu od glavnih prepreka emancipaciji žena (iz intervjua s Erminiom Cassio Bure, zadarskom novinarkom, 21.5.1893. objavljenog u rubrici „Il Dalmata“, u listu „Zara giornale“.)
Članke u povodu njezine smrti objavio je zadarski časopis „Rivista –dalmatica“, s kojim je surađivala i koji je njezine radove redovito objavljivao u književnom mjesečniku „La Palestra“ („Škola“). Poseban prilog objavljen je i u zagrebačkom Obzoru.
U svojim sjećanjima Vinka Bulić prikupila je većinu građe koja nam je poslužila za objavljivanje zapisa o životu i djelu Vinke Šperac – Bruno Sperani. O svojoj daljnjoj rođakinji ona piše s poštovanjem, žaleći što je za njenog života nije osobno upoznala. Na vijest o njezinoj smrti pisala je Vespasianu Bignamiu, mužu Vinke Šperac. On joj je ubrzo nakon toga poslao naslove objavljenih romana, novela, članaka i prijevoda s njemačkog, te neke spisateljičine fotografije.
Vinka Šperac umrla je u 80. godini života. Godinu dana prije smrti prestala je pisati, a uskoro je i njezin opus pomalo počeo padati u zaborav.
O njezinom radu u Hrvatskoj zna se jako malo.
 

print pdf mail